RIBARSTVO U 20. STOLJEĆU
RIBARSTVO POČETKOM 20. STOLJEĆA
(drveni brodovi na motorni pogon: Tunolovac, Streljko)
RIBARSTVO NAKON DRUGOG SVJETSKOG RATA
drveni brodovi: Garma, Arkaj, Napredak + pacifički tunolovac Big Z
Opsežnije o ribarstvu 20. stoljeća
R
IBARSTVO POČETKOM 20. STOLJEĆA
(drveni brodovi na motorni pogon: Tunolovac, Streljko)
Potkraj 19. i u prvoj polovici 20. st. izvori svjedoče o tome kako se ribarstvo Kali podiže na razinu profesionalnog statusa sustavnom modernizacijom ribolova i kvalitetnom organizacijom kaljskih ribara. Prostor se njihova djelovanja širi nadilazeći lokalne okvire, pa se može govoriti o kaljskom ribolovu na Jadranu.
Od sredine 1920-ih godina nastaje pomak u primjeni novih alata i metoda u ribolovu. U tom razdoblju mjesto je nastavilo uzlazni hod i ostalo je vodeće ribolovno mjesto u tunolovu na zadarskom području. Kaljani su bili predvodnici rastuće populacije ribara koji su ribarili koristeći se novim sredstvima i uvodeći inovativna rješenja.
Kali su uz Mali Iž jedino mjesto na zadarskim otocima koje je u tom razdoblju imalo profesionalne ribare unatoč problemima s kojima se suočavalo dalmatinsko ribarstvo, no i ti su ribari često kombinirali ribolov s poljoprivredom. Po ukupnoj vrijednosti ribarskog alata isticali su se Sali, Kali i Mali Iž.
Kružna mreža plivarica kalifornijskog tipa za lov tune i slične ribe prvi je put uvedena na Jadranu 1929. godine.
Tridesetih godina 20. stoljeća jadranski je tunolov moderniziran uvođenjem motornih brodova tunolovaca s kružnim mrežama plivaricama koje su postupno istisnule velike nepokretne tunare. Tako je postupno aktiviran tunolov koji se dotad osnivao na dočekivanju riba. U manje od 10 godina broj plivarica za manju ribu na Jadranu porastao je s 15 (1926.) na 108 (1935.), a broj plivarica za lov tune postupno se povećavao za jednu svake godine.
Plivarica je donijela prekid ograničenja lova na obalama jer djeluje na principu opkoljavanja jata na otvorenome moru. U takvom je ribolovu sudjelovala jedna ribarica s koje se potapala i dizala mreža te najčešće još dvije (ili tri) lađe koje su pomagale pri širenju mreže kojom se opkoljavalo tune.
Kad bi se uočila riba, pomoćna bi se lađa usidrila te joj je ribarica dodala jedan kraj steznog užeta.
Tada bi počelo stezanje mreže koje je moralo biti brzo. Ono se odvijalo tako da se s lađe ribarice kroz kolute provlačilo uže. Tako se uže sužavalo stišćući donju stranu mreže te bi riba bila ulovljena. Potom bi lađa ribarica ukrug potapala plivaricu te bi se vratila do pomoćne lađe kako bi prihvatila kraj steza. Lovilo se od ranog proljeća do kasne jeseni danju prateći svjetlucanje ribe.
Kaljani su tih godina lovili pokretnim tunarama starinskog tipa, plivaricom i motornim brodom koji su na početku godine nabavili u društvu s ribarima iz Sušaka.
Zajedničkim radom lokalnih ribara i povratnika poslije Prvoga svjetskog rata kaljski su ribari bili predvodnici modernizacije ribolova u Kraljevini Jugoslaviji. Između dvaju svjetskih ratova postupno su kupovali motorizirane tunolovce s kružnom plivaricom i počeli postizati dobre rezultate u razdoblju prije i poslije Drugoga svjetskog rata. Tune su se lovile u Maloj i Veloj Lamjani, oko Sestrunja, Brgulja i Premude, no od sredine 30-ih kaljski su ribari počeli loviti i na otvorenome moru. Za lov tuna služila je tunara s parnim brojem brodova. U sredini su bila dva broda koja su čekala znak izvidnog broda i kada su ga uočila, kretalo se prema kraju zatvarajući ribu. Kao brod koji je na početku 30-ih na otvorenom moru lovio povlačnom mrežom i plivaricom za lov tuna spominje se jedino čamac Sv. Lovre.
Statistika morskog ribarstva navodi kako su treći, četvrti i osmi motorizirani tunolovac na Jadranu bili kaljski. Godine 1933. kao brodovi koji s povlačnom mrežom i plivaricom obavljaju ribolov spominju se Sv. Lovre i Tunolovac. Tunolovac je bio dug 20 metara te je lovio tune od 1932. godine. Uslijedili su Vitlov dugačak oko 20 metara i Kolega. Statistika morskog ribarstva 1934. godine uz Tunolovac i Sv. Lovru kao brod matične luke Kali spominje plivaricu Jadran.
Godine 1938. kao brodovi koji su na otvorenom moru lovili cijele godine spominju se Jadran, Sv. Lovre i Tunolovac dok je Kolega lovio samo ljeti.
U mjestu je na početku 30-ih postojala ribarska zadruga Kali koja je osnovana 1926. godine i koja je imala 50 članova, a potkraj desetljeća mjesto je imalo dvije ribarske zadruge. Otočno ribarsko zadrugarstvo poslije rata težište rada stavilo je na lov male plave ribe, a postupno su upali u dugove pa je dio raspušten, a dio uklopljen u ribarska poduzeća.
Godine 1943. dva kaljska tunolovca dodijeljena su Mornarici Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, a među njima je jedan brod stradao u ratnim operacijama.
R
IBARSTVO NAKON DRUGOG SVJETSKOG RATA
(drveni brodovi: Garma, Arkaj, Napredak + pacifički tunolovac Big Z)
Leuti, gajete i posljednja Pobukova solionica u Brgačelju
U Kalima je poslije Drugoga svjetskog rata bilo malo većih ribarskih brodova, a tijekom 50-ih godina u Kalima je bilo 30-ak gajeta. Na lov plave ribe uglavnom se odlazilo leutima i gajetama. Jedra i vesla bili su osnovni pogon sve do početka šezdesetih godina 20. stoljeća. Kaljani su plavu ribu pomoću leuta i gajeta lovili oko otoka Škarde, Vira, Ugljana, u kornatskom arhipelagu, Zadarskom i Srednjem kanalu. Odlazili su na ribolov koristeći se istodobno i leutima kao glavnim brodom i gajetama kao pomoćnim brodovima. Svijetlilo se pomoću ferala na petrolej. Ulovljenu plavu ribu leuti i gajete nosili su u solionicu koja se u Kalima nalazila u Brgčelju (na mjestu nekadašnjeg Drvorada).
Vlasnik solionice bio je Joso Kolega Pobuk i to je bila jedina solionica u Kalima poslije Drugoga svjetskog rata. Posoljena plava riba brodovima se vozila u Zadar, a potom iz Zadra prema Italiji i Grčkoj. Manju količinu ulovljene plave ribe ribari bi prodali na zadarskoj tržnici. Nedugo poslije rata, solionica u Brgčelju nacionalizirana je. U pogonu je bila sve do 1955. godine kada je premještena na Mul, a prestala je s radom 1957. godine. Od tada pa sve do 2003. godine u Kalima nije bilo solionice, kada je Ribarska zadruga „Ribarska sloga“ ponovno započela sa soljenjem ribe.
Nakon rata raste ribarska flota drvenih brodova
Poslije Drugoga svjetskog rata u Kalima je bilo nekoliko manjih čamaca (kaića), gajeta, leuta, većih ribarskih brodova i poneka bracera. Prvi brod koji je izgrađen u Kalima poslije Drugoga svjetskog rata zvao se Prvenac, a počeo se graditi još za rata na Mulu i dovršen je 1946. godine.
Ostali veći privatni brodovi (14-18 metara), koji su služili za koćarenje i lov sitne plave ribe, nakon završetka rata bili su: Marica, Garma (napravljena 1942. godine u Biogradu), Dalmacija, Gaženica, i Bačvica. Od tunolovaca to su bili brodovi Vitlov i Tunolovac u vlasništvu Šime Vitlova i njegovih rođaka.
Prvi brod koji je odlazio na koćarenje u Kalima poslije Drugoga svjetskog rata bila je Marica. Koćom se danas u Kalima malo tko bavi, ali tijekom ‘60-ih i ‘70-ih godina, u njezinu „zlatnom razdoblju“, Kaljanisu imali svoju flotu.
Brodovi Tunolovac, Garma i Pobjednik (prije nacionalizacije zvao se Vitlov) bili su jedini kaljski motorni tunolovci u prvim godinama poslije rata. Potkraj 40-ih i tijekom 50-ih godina u Kalima je bilo malo tunolovaca pa su mnogi kaljski ribari odlazili na tunolov u druga poduzeća koja su posjedovala ribarske brodove, kao npr. Jadran iz Splita i Zvijezda iz istarskoga Novigrada.
Kaljani su početkom 1946. osnovali Ribarsku zadrugu Sloga s 55 članova koja je relativno kratko postojala. Druga zadruga, imena Seljačka radna zadruga „1.maj“, osnovana je 1949. godine. Prvi veći ribarski brodovi u zadruzi bili su: Gira, Knez i Salpa. Gira je bila izgrađena u Puli 1950. godine, Knez u Trogiru te iste godine, a Salpa u Malom Lošinju 1952. godine.
Većih ribarskih brodova, nakon rata i tijekom 50-ih godina, bilo je jako malo (Gira, Knez, Salpa, Garma i Otrić). Sretnici su bili oni ribari koji su činili posade navedenih ribarica jer u to je vrijeme u Kalima bilo mnogo ljudi, a malo brodova.
Poslije nacionalizacije neki su brodovi dodijeljeni poduzećima izvan Kali i nikad nisu bili vraćeni (brodovi Tunolovac i Dalmacija). Tunolovac Vitlov neposredno prije nacionalizacije promijenio je ime u Pobjednik i odlazio na ribolov sve do 2014. godine.
Kaljska ribarska flota poslije Drugoga svjetskog rata povećana je i na drugi način, zapljenama talijanskih koćarica koje su često dolazile u hrvatski dio Jadranskog mora u nezakonit ribolov.
Plovila bi završila na dražbi ili bi posebnim državnim odlukama bila raspoređena po Jadranu. Četiri takva broda stigla su i u Kali, Tabinja, Kozica, Pauk i Šilo. Kozica je stradala u požaru na Mulu 1967. godine dok još kao plivaričari u ribolovu sudjeluju Pauk i Šilo, koji danas plovi pod imenom Povlja.
Poslije Drugoga svjetskog rata ribolov se odvijao unutar granica teritorijalnog mora, a od 1958. godine Kaljani su prvi otkrili lovišta i počeli loviti plavu ribu na prostorima otvorenoga sjevernog i srednjeg Jadrana. Samo dvije godine kasnije nastaje kombinat Adria i većina Kaljana počinje odlaziti na ribolov većim ribarskim brodovima. Bolja oprema motornih brodova, upotreba ehosondera, elektroagregata, najlonskih mreža, radara, puretića i dr. omogućili su kaljskim ribarima veći ulov ribe, širenje radijusa kretanja tragajući za ribom i produljenje lovne sezone.
Na većem ribarskom brodu uvijek je 9 ili 10 ljudi, a to su: kapetan, motorist, tri svjećara, kuhar i tri ili četiri mornara.
Zlatno doba „Adrie“ i modernizacija ribolova na Jadranu
Godine 1957. Seljačka radna zadruga u Kalima podijelila se na Poljoprivrednu zadrugu i poduzeće Kali koje je bilo vezano samo za ribarstvo. Godine 1960. ujedinili su se ribarsko poduzeće Ribar iz Zadra i poduzeće Kali te je osnovan kombinat Adria. Kombinat Adria imao je sjedište u Zadru, a lokalna uprava poduzeća bila je u Kalima i zvala se Ulov i remont brodova Kali. Prvi direktor u lokalnoj upravi poduzeća bio je Rajko Kolega.
U trenutku združivanja ribarsko poduzeće Ribar iz Zadra posjedovalo je sljedeće brodove: Mačka, Biševo (kasnije je nazvan Mormora), Kijerna (brod koji je 1946. stigao iz SAD-a), Štrljun, Lampuga, Tabinja, Gof, Oslić, Ugor, Ždrilo, Sunj, Škrpun i Kali II (osposobljen za ribolov tek 1966. kada mu je stavljen motor). U poduzeću Kali bili su brodovi: Gira, Knez, Salpa, Garma i Otrić.
Na početk 60-ih godina 20. stoljeća u Adriju dolaze ribarski brodovi Belica i Mašun iz piranskog poduzeća. Kaljska ribarska flota sve do polovice 90-ih činila je Adrijinu flotu.
Godine 1960. nastankom kombinata Adrije mnogo se toga promijenilo. Ribarska se flota povećala i sve je više Kaljana odlazio na ribolov većim ribarskim brodovima. Lov plave ribe leutima i gajetama napušta se i te brodice od tada uglavnom služe za mali ribolov. Veći ribarski brodovi imali su veću snagu motora i veće mreže što je omogućivalo i veći ulov ribe. Leuti su mogli nositi mreže do 150 m duljine, a veći ribarski brodovi nosili su mreže do 300 m duljine. Brodovi su u ribolovu počeli upotrebljavati električne svjetiljke, kojima su izvor svjetlosti bili elektroagregati.
Od početka 60-ih sve kaljske plivaričarske posade na brodu koristile su se elektroagregatima u lovu plave ribe. Nadvodnim električnim svijetljenjem iz godine u godinu postizali su se sve bolji ribolovni rezultati.
Povećavanje proizvodnje usko je bilo povezano s modernizacijom ribolovnih alata i opreme. Na početku 60-ih u Kalima se na ribarske brodove ugrađuju prvi ehosonderi za ultrazvučnu detekciju ribljih jata. Bez njih je danas ribolov na sitnu plavu ribu nezamisliv.
Godine 1970. u Adriju dolaze četiri broda, kupljena od jednoga crnogorskog poduzeća, a to su: Arkaj, Bigaj, Jelofin i Sabljaš. Kaljski ribari i ljudi iz Kali u lokalnoj upravi poduzeća uz naporan su rad uspjeli uzdignuti Adriju u renomirano poduzeće. Adrijini brodovi među prvima na Jadranu bili su opremljeni modrenom opremom, radarima, ehosonderima, puretić-blokovima te modernim plivaricama za tunolov. Kaljski ribari iz Adrije lovili su gotovo trećinu sveukupnog ulova tadašnje Jugoslavije, čak i bez onih Kaljana koji su kao profesionalci ribarili na brodovima drugih poduzeća.
Stvorena je, za tadašnje prilike, izuzetna ribarska flota – kaljska „flota snova“ s više od 40 ribarskih brodova dugačkih od 18 do 25 metara. To nije imalo ni jedno mjesto na Jadranu. Pri tome je potrebno istaknuti da su u Adrijinoj floti uz ribarske bili i uslužni, prijevozni brodovi, tzv. portuluate.
Mario Puratić (u SAD-u su ga nazivali Puretich), rodom iz Sumartina s otoka Brača, patentirao je hidraulično vitlo u San Pedru u Kaliforniji 1954. godine. Za svoj je izum 1975. dobio priznanje Patentnog ureda u Sjedinjenim Američkim Državama „Izumitelj godine“. Hidraulično vitlo smatra se izumom desetljeća i danas je bez njega nezamisliv ribolov mrežom plivaricom. Koloturnik je u čast izumitelja dobio naziv Puretic Power Block. Njegovim uvođenjem u ribolovnu opremu povećana je produktivnost ribolova. Hidraulično vitlo omogućuje ubrzano dizanje mreže iz mora čime se osjetno olakšao rad ribara (prije su se mreže istezale ručno), te je smanjen broj članova posade.
Godine 1966. brod Kali II prvi je u Kalima imao puretić koji se pokreće hidrauličnim putem, a ostali Adrijini brodovi ugradili su ga na početku ili sredinom 70-ih godina.
Godine 1983. u Kali dolaze prvi, novi plastični brodovi, a to su bili Adria I i Adria II. Samo godinu dana kasnije dolaze još dva nova plastična broda: Eva I i Eva II.
Nakon nastanka kombinata Adrije pa sve do 1990. godine, Kaljani su stvorili veliku flotu ribarskih brodova, koji su odlazili na tunolov uzduž cijele istočnojadranske obale, u unutarnjim kanalima i na otvorenome moru.
Sezona tunolova trajala je cijelu godinu. Mreže tunolovke bile su duge oko 600 m i visoke od 100 do 120 m. Ulovljena riba vozila se u tvornicu u portuluatamin, a nekada su i sami vozili ribu do tvornica. Ribari su uvijek na brodu imali dvije mreže, tunolovku i plivaricu. Noću su lovili plavu ribu, a danju su išli za tunama. To je bilo veoma naporno, a hranili su se uglavnom ribom koju bi ulovili malim čamcima koje su vukli za sobom.
Iz Adrije su na tunolov odlazili brodovi dugi od 20 m do 26 m, a to su bili: Arkaj, Belica, Bigaj, Gira, Jelofin, Kali II, Mačka, Mormora, Sabljaš, Salpa, Štrljun, Trp, Ugor i Ždrilo. Sredinom i potkraj 80-ih godina na tunolov odlaze i prvi plastični brodovi iz Kali: Adria I, Adria II, Eva I i Eva II. Poduzeće Adria imalo je šest mreža tunolovki pa su se brodovi na tunolovu izmjenjivali svaki mjesec.
Osim u Adriji u kojoj je radila većina kaljskih ribara tijekom 70-ih i 80-ih godina, mnogo Kaljana radilo je i u splitskom poduzeću Jadranu. Brodovi iz splitskog poduzeća u kojima su tijekom 80-ih sudjelovale posade s kaljskim ribarima bili su Lubin, Jastreb, Napredak (taj je brod sagrađen u SAD-u i u Hrvatsku je stigao na početku 1947.), Skuša i Tuljan.
Privatizacija ribarske flote u 90-ima
Poslije pada socijalizma, raspada Jugoslavije i stjecanja neovisnosti Hrvatske privatizirani su svi ribarski brodovi. Mogao ih je kupiti bilo tko, s time da su prednost imali Adrijini zaposlenici (direktori, kapetani i mornari). U početku su se uzimali brodovi na račun neplaćene ribe. Međutim, već od 1992. do 1995. godine oni koji su uzimali brodove morali su platiti određenu svotu novaca, a ostatak isplatiti u ribi. Od 1995. do 1998. godine više nije bilo isplate u ribi, nego su se brodovi kupovali samo novcem. Tako su do 1998. svi Adrijini brodovi privatizirani, a slično je bilo i u ostalim ribarskim poduzećima.
Novi vlasnici morali su uložiti vlastita financijska sredstva u modernizaciju plovila, ovisno o zatečenu stanju broda. Oni koji su imali dovoljno novca za njihovu obnovu, kupili su nove mreže, nove glavne i pomoćne motore, Puratićeva vitla i drugu opremu. Nastavili su uspješno ribariti, a neki među njima i danas su veoma aktivni.
Nakon privatizacije pojedinim je brodovima promijenjeno ime pa je tako Adria II preimenovana u Kali.
Za Domovinskog rata Kaljani nisu prestali s ribolovom. Ribu su uglavnom lovili na Kvarneru i oko Istre, gdje nije bilo oružanih sukoba. Samo u listopadu i u studenom 1991. godine, za bombardiranja grada Zadra, zbog sigurnosnih razloga nisu odlazili na more. Brodovi Kali II, Ždrilo i Jelofin u Domovinskom ratu umjesto mreža montirali su topove i mitraljeze kako bi obranili grad Zadar koji je 1991. godine bio napadnut ratnim brodovima bivše Jugoslavenske ratne mornarice.