FOLKLOR
T
radicijska kultura protkana je različitim praznovjerjima. Tako je i u ribanju bilo mnogo praznovjerja koje danas mladi ribari shvaćaju kao šalu. Najviše sjećanja o praznovjerju ribara sačuvano je kod Kaljana, što je razumljivo jer su se oni najviše bavili ribarenjem.
D
ječak bi na ribanje pošao negdje u pubertetskoj dobi. Odlazak na ribanje ovisio je o fizičkoj spremnosti dječaka i o potrebama obitelji. Dječak je morao proći svojevrsnu inicijaciju. Na ribarskom brodu nitko ga nije zvao po imenu već "momče", što pokazuje da ga se nije držalo punopravnim članom. Također su s njim stariji ribari zbijali šale. Kad bi došli na Kornate, stariji ribari bi mu rekli da mora poljubiti staru djevojku, što je opet bio inicijacijski postupak.
Znalo se desiti da su u nedostatku muških članova na ribanje išle žene, naravno najbliži rod. Iskusniji ribar na brodu zvao se "tovariš", a ribar, vlasnik broda ili mreže zvao se "gospodar". Prema pričama kazivača jedino su vlasnici plivarica išli na "žgripivanje" (ždrijebanje). Ždrijeb je vrijedio svaku godinu.
Na ribanje se obično išlo ponedjeljkom, a ne petkom, jer se ponedjeljak kao početak tjedna držao povoljnijim.
Grb obitelji Tonini
R
ibari su držali da je nepovoljno ići na ribanje za "mijene", tj. mlada mjeseca, i za "užbe" jer su tada jake struje i loša vremena. Najbolje je, prema kazivanju ribara, ribanje kada je mjesec "na kvarat". Ako bi ribare uhvatila magla na ribanju, upotrebljavao se volujski rog. On je mogao biti i "signal“ da je riba došla pod "feral" kod svićanja.
Pojava nevere za ribare je značila nazočnost "štrige".
Nedjeljom i blagdanom ribari, ili općenito muškarci igrali bi tzv. "muru". Igraju dvije skupine igrača. Unaprijed odrede zbroj koji treba postići podizanjem prstiju na obje ruke. Nagrada je bila dogovorena količina vina. Ako se ta igra igrala u dvoje, zvala se "tešta je tešta". Često su ribari igrali i karte.
Svagdje je rašireno praznovjerje da se ribara ne smije pitati kamo ide, loš je znak pri odlasku na ribanje sresti ženu ili štrigu. Ribari bi tada odustali od ribanja ili bi prema takvoj osobi "štrigi", bacili šaku soli, naravno da ona ne vidi.
Kad ribar ide na ribarenje, nitko ga ne smije zamoliti da mu ostavi ribe, ribar se sa broda ne smije ni zbog čega vratiti kući.
Često bi gospodar uzeo tri kamenčića (tri predstavlja trojstvo) i stavio ih na provu.
Kad bi se krenulo iz luke, išlo se "za suncun", tj. u smjeru kazaljke na satu (tzv. pozitivno kretanje), uzela bi se šaka soli, bacila bi se za sobom.
Na samom brodu postojalo je više zabrana. Tako se npr. s jednog broda ne smije ništa posuditi drugom brodu, nije se smio spomenuti dupin, vjerojatno zbog toga što dupin razdere mrežu. Fućkati ("sviriti") je bilo zabranjeno jer se držalo da se tako doziva jak vjetar. Nikako se nije smio spomenuti zec jer je i to značilo loš ulov. Ako se uhvatilo više riba, nije se tome smjelo čuditi jer bi i to značilo kasniji lošiji ulov. Sve to pokazuje kolika je bila bojazan ribara i koliko je ribarenje bilo važno.